Postoje ljudi koji u naš život ne ušetaju, nego u njega urone, tiho i sigurno, poput sidra koje nismo znali da trebamo. Za mene je to bila Renata. Nije ona bila samo mentorica; bila je “žena čovjek”, krojena točno po onoj nevidljivoj mjeri koju je moja duša tražila. Stručna, a topla. Profesionalna, a meka. Gledala sam je kako lebdi hodnicima vrtića, nježna prema dječjim suzama, čvrsta stijena pred roditeljskim brigama, uvijek strpljiva, uvijek prisutna. 

Bila je živa slika odgojiteljice kakvom sam sanjala postati. Pratila me, bodrila, učila, usmjeravala moju nesigurnost u korita vještine. Jedino što nisam mogla kopirati bile su te njezine štikle – taj simbol nepokolebljive ravnoteže koju je ona nosila s lakoćom, dok sam ja još uvijek tražila tlo pod nogama. 

A onda je došao taj dan. Ogledni sat. Pripravništvo se bližilo kraju i osjećala sam da to nije samo ispit znanja, već ispit zrelosti. Željela sam joj pokazati da je uspjela. Željela sam sebi dokazati da sam “mala Renata”. Odmjerila sam snagu, izvukla sve naučeno, sve naslijeđeno od nje, i bacila se u aktivnost. 

Dok je trajalo, bila sam u ulozi. Djeca su reagirala, aktivnost je tekla, ciljevi su se ispunjavali. Ali u meni? U meni je ključao vulkan. 

Onog trenutka kada je aktivnost završila, kada je tišina zamijenila dječji žamor, a oči odraslih ostale uprte u mene – oklop je pukao. Nisam očekivala ponos, nisam očekivala pohvalu… dočekale su me moje drhtave ruke. Dočekalo me otkrivenje vlastite, bolne nesavršenosti. 

Trudila sam se. O, kako sam se trudila da se “ne skuži”. Da sakrijem drhtaj, da progutam knedlu, da ostanem ona profesionalna slika koju sam gradila gledajući nju. Ali pritisak je bio nemilosrdan. Rascjepkao me na komadiće, iscrpio svaki atom dopamina, ostavljajući me ogoljenu. I suze su krenule. 

Nisu to bile suze tuge. Bile su to suze onog strašnog, predivnog tereta odgovornosti. Plakala sam jer mi je stalo. Plakala sam jer sam shvatila da, unatoč svoj Renatinoj podršci, na kraju dana ja moram biti ja. Sa svojim drhtavim rukama, sa svojim strahom da neću biti dovoljna, sa srcem koje lupa prebrzo. 

Možda nikada neću nositi štikle onako kako ih nosi Renata. Možda će moje ruke ponekad zadrhtati kada bude teško. Ali tog dana, kroz te suze, naučila sam lekciju koju mi Renata nije mogla ispredavati, već sam je morala proživjeti: savršenstvo nije cilj. Cilj je dati sebe, cijelu, pa makar te to rascjepkalo. 

Jer djeca trebaju čovjeka koji osjeća, koji drhti, i koji, čak i kad se rasipa, zna kako se ponovno sastaviti – upravo onako kako je to moja mentorica znala, samo što je ona to radila nevidljivo, a ja sam svoj put morala zaliti suzama da bi iz njega izraslo nešto moje, autentično i snažno.