Kad ljudima kažem brojku – šesnaest – obično uslijedi onaj pogled pun suosjećanja. Šesnaest ugovora na određeno. Šesnaest pakiranja stvari, šesnaest prvih dana, šesnaest neizvjesnih “do povratka djelatnice”. Mnogi bi to nazvali nesigurnošću. Mnogi bi rekli da je to trnovit put.
Ali danas, gledajući unatrag, ja ne vidim trnje. Vidim mozaik.
Nije to, na kraju, ni bilo tako loše. Dapače, bilo je dragocjeno. Svaki taj papir nosio je sa sobom puno više od datuma isteka. Svaki novi ugovor značio je novu grupu djece s njihovim jedinstvenim pričama, nove roditelje s njihovim specifičnim brigama, novi vrtić s drugim mirisom i ritmom. Ta stalna promjena nije mi dopustila da se uljuljkam; natjerala me da budem budna, prilagodljiva i otvorena.
No, najveće blago tog nomadskog profesionalnog puta bile su – moje kolegice.
Ovaj tekst je posveta njima. Posebno onim starijim kolegicama, tim tihim, čvrstim stupovima našeg zvanja. Vi ste bile moje “hodajuće enciklopedije”. Dok sam ja dolazila s teorijom svježom s fakulteta, vi ste imale nešto što se ne boduje na ispitima, a vrijedi više od svake diplome. Imale ste životnu pedagogiju.
Uz vas sam brusila svoj poziv. Gledala sam kako jednim pogledom smirujete buru u dječjem srcu, kako rukama koje su proživjele tisuće zagrljaja brišete suze, kako s lakoćom rješavate situacije koje su meni tada izgledale kao planine.
Upijala sam. Krala sam zanat. Učila sam što zapravo znači ta velika, često hladna riječ – kompetencija.
Danas znam… kompetencija nije samo stavka u planu i programu.
Kompetencija je onaj osjećaj u trbuhu koji ti kaže što djetetu treba prije nego što ono samo zna.
Kompetencija je umijeće razgovora s roditeljem koji je u strahu.
Kompetencija je toplina koja ostaje u prostoru i kad izađeš iz sobe.
To je ono što ste mi dale. Ono što sam htjela, ostavila sam sebi kao trajno znanje. Ono što se ne može pročitati niti u jednoj stručnoj knjizi, niti u jednom priručniku, pronašla sam u vašim savjetima, u vašim postupcima, u našim kavama na pauzama između aktivnosti.
Tih 16 ugovora bili su mojih 16 semestara životnog fakulteta.
Sada, kada imam svoju stalnu “luku”, želim reći – hvala. Hvala svakoj kolegici koja se našla na mom putu. Možda sam u vašim vrtićima bila prolaznik, zamjena, ime na papiru do određenog datuma… ali vi ste u meni ostavile trag koji je – na neodređeno.
Dječji vrtić Hlapić: Kaća, Irena, Silvija, Mirjana, Alma
Dječji vrtić Seka i braco: Ankica M., Kata, Sanja, Marina, Mirjana, Jasna, Antonija, Stana
Dječji vrtić Stribor: Renata, Slavica, Mirela+, Marija, Snježana
Dječji vrtić Kosjenka: Ana, Ivana, Tihana,
Dječji vrtić Pčelica: Marijana, Mirjana, Darija
Dječji vrtić Radost: Ranka, Nada, Gordana
Dječji vrtić Trnoružica: Zlata, Božana, Ankica
Dječji vrtić Maslačak: Alica, Snježana, Zdenka