Sjećam se dana kada sam prvi put kročila na fakultet… hram mogućnosti. Obožavala sam taj osjećaj pripadnosti akademskoj zajednici, miris knjiga u knjižnici i onu slatku tremu pred ispit. Tada, na početku, riječ “Bolonja” zvučala je kao čarobna formula, obećanje modernog svijeta u kojem su granice samo crte na karti, a znanje univerzalna valuta.
Vjerovali smo u priču o obećavajućoj Bologni. Rečeno nam je da je to sustav pomoću kojeg će fakulteti svih zemalja potpisnica moći lako uspoređivati uspjeh studenata. Zvučalo je savršeno…transparentnost, mobilnost, Europa na dlanu. Kao krunski dokaz te nove ere predstavljen nam je dodatak diplomi (Diploma Supplement).
Taj dokument trebao je biti naša putovnica za svijet. Prinata se na engleskom jeziku, bez novčane naknade, i sadrži detaljan prikaz našeg uspjeha na svakom pojedinačnom predmetu. Na papiru, izgledalo je kao kraj birokratskim mukama. Mislila sam: “Konačno, netko će vidjeti trud iza svake ocjene, bez potrebe za skupim ovjerama javnih bilježnika.”
No, kako su godine prolazile, a ciklusi se izmjenjivali – uspostavljanje sistema koji podrazumijeva dva ciklusa (osnovne akademske ili strukovne studije i diplomske/postdiplomske). Romantična slika počela je blijedjeti. Umjesto kvalitete, primijetila sam da je pitanje novca stavljeno u samo središte obrazovanja. Studenti su postali klijenti, a indeksi uplatnice. I važno je reći naglas: za to nisu krivi studenti. Krivci su Ministarstvo i sami fakulteti koji su, pod krinkom reforme, napravili tržnicu od visokog školovanja.
Najveći udarac uslijedio je na onom mjestu gdje je Bologna trebala biti najjača – u mobilnosti i prohodnosti. Završila sam stručni studij, ponosna na stečene vještine, vjerujući u ishod “promicanje europske dimenzije”. A onda…hladan tuš. Želja za nastavkom obrazovanja na diplomskoj razini pretvorila se u hod po trnju.
Dočekala me “razlika predmeta”. Taj birokratski apsurd sugerirao je da moje tri godine truda nisu bile “dovoljno akademske”. Morala sam polagati ispite koje sam suštinski već znala, samo zato što su se zvali drugačije ili su nosili drugačiji ECTS bod. Nije to bila integracija studija već neka vrsta segregacije.
I tu dolazimo do onog famoznog dodatka diplomi. Taj papir, koji je trebao otvarati sva vrata, u praksi se pokazao kao dopunska isprava koja ne vrijedi. Unatoč detaljnom prikazu na engleskom jeziku, sustav i dalje funkcionira po starom, rigidnom principu. I dan danas, ako želite upisati neki program na sveučilištu, referada vas hladno traži potvrdu o upisanoj ocjeni (s pečatom, naravno) i izvedbeni program studija na stotinama stranica.
Gledam u svoju diplomu i osjećam ponos, ali gledam u sustav i osjećam tugu. Obožavala sam svoj fakultet, ali prezirem labirint u koji su nas gurnuli. Bologna nam je obećala Europu bez granica, a dobili smo nove zidove sagrađene od administracije i financijskih nameta. Ostali smo zaglavljeni između onoga što obrazovanje treba biti – svjetionik razvoja i suradnje – i onoga što je postalo: birokratski stroj koji često zaboravlja da su u njegovom središtu trebali biti ljudi, a ne papiri.