Bila je to 2016. godina. Ironično, brojka godine poklapala se s brojem papira koji su obilježili moj dotadašnji život – šesnaest različitih ugovora. Šesnaest puta “hvala i doviđenja”, šesnaest puta “možda idući put”. Moj radni dan bio je mozaik tuđih potreba. Uglavnom sam bila ona koja “krpa rupe”, odgojitelj na zamjeni za dnevni odmor, ulazeći u grupu na sat ili dva dok je kolegica u prvoj smjeni već padala s nogu, sama s više od tridesetoro djece. Taj osjećaj nemoći, gledajući kaos u kojem jedna osoba pokušava biti sve za trideset malih duša, urezao mi se u kosti.
Druga polovica mog radnog vremena bila je raspršena po trima igraonicama. Sjećam se tog dana kao da je bio jučer – sjela sam u auto i krenula automatizmom. Ruke su vozile prema jednoj igraonici, a mozak je prekasno shvatio da sam zapravo trebala biti u drugoj. U tom trenutku, na tom raskrižju, nisam imala pojma gdje sam, ni tko sam, ni kamo idem. Bila sam samo umorno tijelo koje putuje između tuđih rasporeda.
Svaki natječaj bio je ista predstava s unaprijed poznatim krajem. Govorila sam sebi: “Sad je moj red.” Usavršavala sam se, educirala, postajala bolja verzija sebe. Ali pravila su bila živa, mijenjala su se kako je vjetar puhao. Uvijek bi došao netko “kompetentniji”, netko tko je imao ono nešto što u knjigama ne piše – vezu, poznanstvo ili jednostavno sreću koju ja nisam imala. Gledala sam kako moje dijete raste, kako postaje punoljetno, i pitala se hoću li dobiti taj famozni papir, taj ugovor na neodređeno, prije nego što ona odraste i ode.
A onda, napokon. Jedno vijeće, jedan trenutak tišine i nestvarno jasno izgovoreno moje ime. Ugovor na neodređeno. Trebala je to biti eksplozija sreće. Vatromet. Kraj borbe. Ali moje tijelo nije slavilo. Ono je već davno počelo drhtati. Prvo sam primijetila lijevi palac. Imao je neki svoj ritam, neki čudan, nevoljan rad, kao da mi maše neovisno o mojoj volji. Uplašila sam se. Mislila sam da sam prošvikala, da je sav taj stres, sva ta nepravda i trčanje iz igraonice u igraonicu napokon uzelo danak mom razumu. Potražila sam pomoć tamo gdje se ide kad duša boli.
Prvo psihijatar. Pa psiholog. Razgovori, testovi, kopanje po nutrini. I onda, zaključak koji me pogodio jače od bilo kojeg odbijenog ugovora: “Gospođo, vi ste stabilna i jaka osoba. Vaša psiha je u redu. Ovo nije za nas. Vi trebate neurologu. To je nešto fiziološko.”
Tada sam shvatila. Moja glava je izdržala. Moj duh je ostao nesalomljiv, gurala sam kroz nepravde i natječaje uspravno. Ali tijelo… tijelo pamti svaki onaj put kad sam prešutjela, svaki put kad sam vozila u krivom smjeru od umora, svaki put kad sam čekala “svoj red”.
Dobila sam ugovor na neodređeno, ali sam zauzvrat dala dio sebe koji se više ne može popraviti novim papirom. To je bila cijena moje sigurnosti.